Poezija | Priče | Prevodi | Iz Zemlje Lala i Kanala | Ratni dnevnik
  Texten in het Nederlands / Tekstovi na holandskom
 




 

NAPRIJED U KAMENO DOBA

 (ODLOMCI IZ DNEVNIKA)




Umjesto predgovora

Moj pogled na Svetost Nacije nalazi se na teško odredivoj tačci gledišta: ni odozgo, ni odozdo, ni s vana, ali ni sasvim iznutra.
Bilo bi mi neuporedivo lakše da imam, poput većine inficiranih, višak negativnih emocija prema Drugima: nikad nisam uspio u sebi zadržati mržnju; kratkotrajni naleti bijesa – to, iskreno, da! Ali, Ahilej - nikako!
Vjerovatno je, u ovom klanju, tome glavni razlog što niko od mojih dragih nije stradao.
(Smijem li, a da to ne bude prizivanje nesreće, ovdje dodati kratku, opasnu riječ: još?)
Moji su momci, s Davakicom, daleko, na sigurnom, ukoliko se išta u mojoj bivšoj domovini danas takvim može nazvati . Majka je i dalje tu, sa mnom: brzopleta, nervozna, puna sekiracije i straha za mene. Džangrizava ali dobra, predobra. Dala bi drugom i gaće sa sebe, kaže ujko, dajo, kako ga mi iz familije oduvijek zovemo.
U meni, osim paničnog straha od granata, nije pretjerano jak ni nagon za samoodbranom, ako izuzmemo pisanje, prastari način za rastjerivanje demona. U našoj katabuji (podrumu), izuzev starog, nedavno pronađenog štapa i jednog tupog kuhinjskog noža, zaista nema nikakvog oružja. A ona džukela Moni, koju svaku noć, u gluho doba, moram pustiti vani, na pišanje, ona mi je više teret i izvor opasnih situacija nego neka siguracija, zaštita od nezvanih.. Zapravo, dosad sam više JA NJU SPASAVAO od upucavanja, pošto načisto poludi kad ugleda uniformisano lice : otkud cuko zna da je vrijeme dobrih poštara u ratu - pluskvamperfekat!
Elem, nekako više volim da sam go k'o, da oprostite, pištolj. Takav, manje strepim, i bolje spavam .
Nikad nisam do kraja razumio zašto se vodi ovaj rat. Ko ga je kome prvo, i kada, ko je davno, prije mnogo stoljeća, u nekom besmislenom sporu, bio više, a ko manje u pravu.
Za čije babe zdravlje.
Čije kosti brže trunu .
Neki to zovu apolitičnošću, a neki, bogme, i glupošću. Bilo kako im drago, ja papiru ne umijem lagati. Ne razumijem zbog kakvih bih ciljeva morao iz svoje, i očeve, kuće. . Od svojih komšija. I prijatelja. Majke. I moga Monija .Ne razumijem - i šlus!
Vidim samo da moja Bosna, baš kao i, do maločas, ne manje moja Juga, polako nestaju sa zemljopisnih, to jest geografskih karata. Gradovi nestaju
pod naslagama živog pijeska, djeca venu poput makova u polju, a duše se ljudske masovno urušavaju pod teretom tuge, straha, iznutra. Dojučerasnji prijatelji i jarani postaju stravično uvećane oči snajperske. Kafane, ulice, pa i cijela naselja naprasno mijenjaju imena tako da mi više nije jasno jesam li to sinoć, nakon granatiranja, popio još uvijek uobičajene tri čašice konjaka kod ujne, u staroj dajinoj kući iznad potoka* ili sam, u stvari, boravio u nekom nepoznatom gradu, u Ulici palih Jugovića . Preko puta trafo-stanice .
Pored ovog dnevnika i brendija , još mi nekoliko ljudi, i stvari, pomaže da predeveram zlo: jedan Mišel, sa “seksualnim” prezimenom Fuko, pa Džordž (ali ne onaj iz Radovana Trećeg!), pa Oldouz, i izvjesni drski Rus imenom Nabokov... Komšinica Desa koja se lijepo, od srca smije i pravi izvrsnu pitu krompirušu, furiozna ujna i ljudina dajo, crveno-siva "suha" olovka, jedan Italo učenjačkog prezimena... Moj stari citroen dijana, ljubavnica " brža od granate, i brojni drugi antijunaci koje ce pažljiv čitalac - jedan od ona dva-tri fanatika do kojih će, nadam se, nekad stići ova zbrkana pisanija - vremenom upoznati .
Za ostalo, a naročito za prigovore: šta hoće ovaj? Na čijoj je strani? za koga navija? Ih, kud li je taj zabas'o! – iskreno rečeno, nemam vremena . Žurim.
Da mi je što prije da izletim iz kamenog doba.


* Naša je mala ulica, iako u centru Grada, oduvijek bila njegovo svojevrsno "slijepo crijevo". Na njenom kraju, strmi vas makadam uvodio pravo u gustu borovu šumu i vodi do prvih zaselaka . Sjeseni i za ranog proljeća, za vrijeme velikih pljuskova, niz taj bi se zapušteni puteljak slijevale prave bujice, “sezonski" potoci, hrleći ka velikoj, u ta vremena bijesnoj utoci - Neretvi . Poslije njihova prolaska, naša bi uličica, zasuta tonama pijeska i mulja, više ličila na kakvu arapsku pustinju – samo bez nafte - nego na "uljuđeni" dio jedne balkanske varošice. Pa bi joj mjeseci trebali da opet postane dobri, pitomi Suhi do. Istinabog, ne odveć lijep, uzak i pun prašine, ali i dječije cike i vriske, i muzike iz obližnjih kafića, naših mirnodopskih svetilišta.





"...nalazio sam da je najteže od svega, pored potrebe da znaš šta doista osjećaš , ZA RAZLIKU OD ONOG ŠTO OD TEBE OČEKUJU DA OSJEĆAŠ ILI SU TE NAUČILI DA OSJEĆAŠ, napisati ono što se zaista dogodilo . "







 

J a j e ,   r a s p u k l o


Opet tužan dan .
Ponovo pogođena dajina stara kuća . Tetkin stan kao da više ne postoji .
Neke izbjeglice uselili se u Niikolin stan . Stan čovjeka koji je otišao na more , u kratki posjet porodici u izbjegu .
Cijelu noć sa stropa , u ćošku podruma , cijedila se voda .
Od silnih potresa negdje pukla vodovodna cijev .
Kao da je i u postelji mokro . Sluzav poput puža .
Bez kućice .

09.5.'93

 

L j i l j a n i ,   b o j o v n i c i ,   č é t e



Juče i prekjuče - prava tarapana! Zemlja se tresla od detonacija PAM-ova i PAT-ova, granata, browinga i ostalih “postignuća” višemilenijumskog Napretka .
Dabogda osle samo motike sadili , u jednom trenutku ogorčeno uzviknu baba-Savka .
“Valcer” počinje zorom i traje sve do iza ponoći . Juče ujutro , dok sam plijevio luk u bašti, jedan je PAT non-stop " prdio " po kosini brda , stotinjak metara iznad. Ogugla čovjek.
No, sad je mnogo opasnije nego kad smo mislili da na brvnu frkću samo dva bijesna jarca , jer se sad više ne zna ko na koga, ni odakle, a, bogami, ni zbog čega puca . Amblemi su zasjenili Razloge. Svi se osjećaju prevarenim , izigranim. Štaviše, Amblemi ( kao da ) i JESU razlozi .
Ljudi koji govore istim jezikom, prelijepim koktelom zavičaja, koji su većinom odavde, iz ovih sokaka i sokačića, obučeni u iste maskirne uniforme - samo sa različitim oznakama. Svezani u čvor u đavolskoj – Sedmi pečat! - partiji šaha Velikih Igrača: topovi , lovci , konji. To, poglavito.
Pješaci.
Pioni.
Naveče, u mrklom mraku, slušam radio-prenos utakmice Crvena zvezda - Partizan. "Moja" Zvezda zijanila 0 : 1. Od preklanjskog šampiona svijeta ni sjena sjene. Neki novi klinci: Stojkovski, Adžić, Milojević, Ilić...

Poslije mi bilo žao potrošenih baterija. Ko zna kad će opet zasjati sijalice, a para više ni za cigarete.

17.05.'93





Juče sam, plijeveći baštu, onako trapav, pričepio jedan struk jagoda koje je deda, dvije godine prije rata, zasadio Svenku i Vanči za slast i uživanciju.
Pogled na zgaženo, tek propupalo voće, barica slatke krvi, nije mogao nadomjestiti sjećanje na prošlo ( Sjena ) , niti na buduće (Svjetlost?? ).
Ustreptalim zrakom, namjesto pčela, zujaše snajperski " bumbari " .
 
20.05.'93



L j u d o m e t


Kad  Karadžićevi Srbi otpočnu sa bezdušnim granatiranjem Grada, čuvari izvedu zatvorenike pred Salu, postroje ih u dva - tri reda i natjeraju da u čučnju, s rukama na potiljku, provedu i po nekoliko sati - sve dok granatiranje ne prestane i detonacije sasvim ne utihnu.
Štaviše, često jedan topić, smješten na brežuljku iznad sale - zatvora, prvi otpočne "festival" s nekoliko hitaca, koji stravično odjeknu u gorkim čajem opervaženoj, prividno mirnoj atmosferi Grada.
Potom, očekujući ekspresni odgovor s brda, postupak ostaje isti : prestrašene ljude izvedu vani, " na posmatranje ", postroje ih i ostave tako čučeći sivu dužinu vremena.
To se onda, u hipokorističkoj terminologiji džukela rata, naziva živi zid.


 27.05.'93         

D r a g a   C i l e ,


Danas cijelo popodne kartao. Vani, na Mićinoj terasi. Poslije, uz povremene tak-takove (evo baš sad, dok pišem, u “zvučnoj posjeti” jednoga PAM- a), malo plijevio baštu.
U sumrak.
U blagi, svibanjski sumrak.
Odlična salata, repovi mladog luka prpošno uzdigli šiljke, cimina ižđikala skoro pola metra!
Rodna godina.
Rodna ratna godina. Druga.
Vidiš, u gomili praznovjerica koje su se na nas sručile u ovih trinaest i po mjeseci, pala je i ona priča o Ratu kao prirodnom odabiru Vrste. Ne znam, u stvari, koliko se ova uljuljkujuća, kvaziutješna teorijica po kojoj bi, eto, sva ova lavina užasa bila nešto “normalno”, “prirodno” i “samorazumljivo”, koliko se ona, dakle, može nazvati praznovjerjem , a koliko ( naučnom?! ) teorijom. Jer , stvarno, od kad je čovjeka ...
Kosmičko sjeme?
Opitni akvatorij Dalekog Bića ?
Ili samo bjesaluk , prirođen nam odmah, baš kao i zora, lijepo lice čovjekovo?
Ali , siguran sam, sele, da nas, uz koji frtalj sreće, i bašče mogu spasiti. Ori! Kopaj! Đubri! Sadi! Zalivaj! Plijevi! Beri! Čupni makar samo jednu travku, udri štijom na divljaku – I to svakodnevno!
U stvari, ne mora, niti može, baš svako imati "pravu" baštu. Dosta bi, za početak, bila i jedna oveća saksija na prozoru u koju se može turiti sjeme. Postupak ostaje isti: sadnja, zalijevanje, čupkanje, pa plod . Sadnja, zalijevanje, čupkanje ...
Danas nam Čarli, prijatelj, radioamater i glumački profesionalac od rođenja, donese vijest da si drugi put rodila. Znači, i zetonja umije zgotoviti sina! (Mjesečina, sa čizmama na nogama – znate onu teoriju?!)
Već vidim tvoj laki, tugom osjenčani osmjeh dok ga ninaš. Ne brini, doći ce ujko, i baka, njegovi Sen i Vančo, da mu stave paricu pod glavicu i šaku pod mokru guzicu.
Probudićemo se, tada, kod vas, čisti, energični.





                                                 

H o m m o   p o l i t i c u s


Gradom ne možeš lunjati sam, bez pratnje čeličnih kola ,
neprobojnih stakala, stasitih brđana što su se, davno ,
na prstima, šuljali k Urbisu, unezvjereno, teškim koracima
mjereći širinu njegovih ulica - za njih stupica !


Dalek je, i davan slatkast i mek miris vrućeg hljeba pod miškom,
jutrom,dok u džepovima još ćutiš njene dv'je-tri vlasi,
ostatak od raskošne noći. Sopstvenim bulevarom, ulicom rođenom
projuriš brzo, što brže možeš, od narodnih  očiju brižljivo sklonjen,

s kravatom, k'o ranom, i uvelim cvijetom u reveru. Kakva šteta:
ne sresti ulične pse - lutalice u gusto, u vinsko praskozorje,
na poznatom mjestu - pored kanti za smeće! Džukce koji su srce i dah,
podstava našeg malog mjesta, vaskrslog u lavirintima mijesnog hroničara propasti.







U srednjem veku pojam naciona nije postojao . Tek kasnije je došlo do ujedinjenja srodnih plemena. Pripadnici novih plemena bili su dužni, kao sto su i danas, da ginu za " interese zajednice ".
Oni koji nisu osećali ljubav prema zajednici, smatrani su, kao što je i danas, da su nastrani .
Njih krštavaju rečju - izrodi.
A oni koji su odbijali da ginu za zajednicu, za narod, proglašavani su, kao što se i danas proglašavaju za -  izdajnike.
Međutim, danas nije redak slučaj da se pripadnici iste zajednice nalaze u dvema različitim, često oprečnim civilizacijskim formacijama, sa osobenim religijama i specifičnom tradicijom. I eto belaja:  u jednom trenutku interesi zajednice biće podudarni sa ovakvim civilizacijskim profilom, a neizbežno u suprotnosti sa onim i onakvim.
Šta se onda događa sa pojedincima koji ne žele da služe interesima zajednice, jer u datom trenutku ti su interesi u raskoraku sa kodeksima njegove civilizacije?
Da li je u tom slučaju jedinka ' izdajnik'?
Ili je 'izdajnik' u svakom slučaju?
U prvom slučaju izdajnik domovine.
U drugom slučaju roda, vere , i običaja ...





25.05.1993


Danas na žalosti kod Keme. Njegov otac, stari borac Crni, prekjuče izvršio samoubistvo. Dvadesetak dana prije toga, zbog upale vratnog živca, primao jake injekcije. Kemo, sa šakom u zavoju, kaže da je Crni već pet-sest dana ponavljao da će se ubiti. A da se ne šali, uvjerio se i moj drugar kad mu je, tri dana prije tragedije, otac u posljednji cas istrgnuo PAP-ovku iz ruku i cijev brzo okrenuo naoposum, prema vlastitom srcu. Tada je Kemo još stigao da ga spriječi.
Ali, drugi put moj dobri drugar iz Crvenog krsta nije stigao na vrijeme. Crni je "na minut" izišao iz stana, ušao u jednu nedovršenu zgradu u bloku, i istjerao djecu koja su se tamo igrala riječima:
Bježite, djeco, sad će ovdje puknuti bomba!
Sve je brzo bilo gotovo. Crni je stavio bombu na grudi, na pet-šest santimetara od srca, povukao otponac i  ...
Raznešena šaka i dio glave, mala rupa u predjelu srca.
Tako se Crni odselio na ahiret .
Samo nekoliko dana prije toga i sam je Kemo doživio tešku nezgodu. Naime, u gluho su ga doba noći probudili iz komande, telefonom, i naredili da hitno krene na položaj, "zbog iznenadnog napada četnika". Onako sanjiv, još mamuran od pretjeranog drugovanja s "mekom", Kemaga je odmah ustao, zgrabio lovački karabin što je stajao tik do kreveta i pošao u kupatilo da se umije. No, na ulazu, na skliskim keramičkim plocicama, noge su same poletjele u zrak a prst, koji je počivao na obaraču, obavio je ostalo. Srednji i domali prst lijeve ruke učas su nestali.
Sad sam skroz vaš, junački trpeći bol još svježe rane smijuljio se Kemo, šeretski podižući preostala tri prsta u zrak.
Jednu imaginarnu indigo - svijeću, danas, na nekadašnji Dan mladosti, palim za nesretnog starog " vuka " Crnog, ali i za dva odletjela prsta mog vrijednog, k'o zemlja jakog drugara Keme.







03.06.1993



Izgleda mi da se nalazimo u bezizlaznom položaju . Grad je već više od mjesec i po dana blokiran sa svih strana. U njega, osim malobrojnih jedinica UNPROFOR-a, te članova Međunarodnog Crvenog krsta, niko ne ulazi niti iz njega izlazi . Struje je nestalo već prilikom prvih sukoba HVO-a i Armije BiH. Humanitarna pomoć nije stigla već više od tri mjeseca, a izgledi za bilo kakav boljitak krajnje su "mršavi". (Kažu da u Splitu preko pet stotina kamiona natovarenih hranom i lijekovima čekaju na smirivanje sukoba u Hercegovini.)
Pregovori novih neprijatelja se otežu u nedogled, a “treća strana” lukavo i strpljivo čeka svoj trenutak, u međuvremenu otvoreno šurujući sa HVO-om . Bez uplitanja međunarodnih snaga, to jest - bez vojne provedbe ovakvog ili unekoliko korigovanog Vens - Ovenovog plana, bojim se da Konjic, baš kao i cijelu Bosnu i Hercegovinu, čeka strašna nesreća. Po Gradu se govorka da se priprema masovna evakuacija Hrvata. Kuda? Kako? Nakon toga bi ovaj nekada lijepi gradić na još ljepšim vodama vjerovatno bio do kraja uništen - naravno, ako je takvo što uopšte moguće.
   (Ujna jednom dobro reče: Ma, ne možeš ti, bogami, ni jednu uličicu zatrijet’, a nekmoli cijeli narod! Neko će uvijek ostati.)
Ostati, ali za što? Za pamćenje i  praštanje - ili za nova klanja?!
Ko zna šta će biti s nama. Sjedimo, šutimo, pušeći nanu ili kamilicu (košulja duhana je već preko sto maraka), čeprkamo po baštama i čekamo. I sve rjeđe trčimo do WC-a , postepeno se pretvarajući u vegetarijance. Poneka goveđa konzerva još katkad "sijevne" na trpezi. Dajo je danas, uz nos snajperistima, ulovio tri pastrmcice. Gozba! Srećom, ima kiše, pa povrće buja, te se svi pomalo "čujemo" na mladi luk, zelenu salatu ...
Ovih me dana neprestano muči čežnja za Darčetom , i djecom. Sve je bilo u redu dok je prolaz za Hrvatsku bio slobodan i dok sam znao da mogu, bude li sreće da izbjegnem granatama (snajpera se ne bojim toliko, mada bih, možda, od njih trebao vise strepjeti), svaka dva - tri mjeseca otići do njih, na more. Ovako, svaki put kad berem jagode, a ovog ih proljeća ima u izobilju, raste mi knedla u grlu. Da ih mogu barem turnuti u zamrzivač, pa da dočekaju moje tintilince! Ali, rogac mali!
Nervoza je, treba li to pisati, sve veća. U partiji remija se gložimo kao da je na stolu brdo novčanica. Svaka nam sitnica živce napnedo krajnosti. Uza sve to, već nekoliko dana neprestano grmi i lije, gomilaju se tmasti oblaci, pa vazdan dreždim na uskoj četvorini ispred podruma, osluškujući šum borova i " sporadične " puščane fijuke.
Nikako dva dobra sastaviti.
Cirusa nigdje. 


Tvoj Ja

 

 

 







broj pregleda 874

   





- Jaje, raspuklo
- Ljiljani, bojovnici, čete
- Ljudomet
- Draga Cile
- Hommo politicus