Poezija | Priče | Prevodi | Iz Zemlje Lala i Kanala | Ratni dnevnik
  Texten in het Nederlands / Tekstovi na holandskom
 
 
 
 
 
Granice

 
Na polasku, iz Konjica ka Rijeci, u rano proljeće 1993. godine, sve je, s obzirom na ratne prilike, išlo prilično glatko. S iskaznicom ‘Crvenog križa Hrvatske republike Herceg-Bosna’, preko bezbrojn brtvi, ‘opervaženih’ buljumente do zuba naoružanih vojnika, bunkera i mitraljeskih gnijezda, prelazak novoustaljenih ‘atarskih granica’ se sveo na brz, rutinski pregled.
 
No, na povratku …
 
Prvo mi rodica konjičkog komšije na riječkoj autobuskoj, umjesto ranije ugovorene koverte, tutnula u ruke - pravu paketinu! “Nešto para, čokolada, pile i još par sitnica. Za rođakovu djevojčicu,” kratko je prozborila, ne gledajući me u oči.
I šta sam mogao? Da odbijem? Da djetetu, mjesecima već na grahu i riži, i još u stalnom strahu od granata, uskratim ogromnu radost?
Uostalom, pomislih, nije to tako strašno. Stisni zube, pretrpi malo, i ‘tovar’ će, bude li sreće, već sutra naveče biti u djevojčicinim rukama.
 
No, trajekt toga dana nije isplovio. Ni te večeri, ni noći, Bura. Oluja. Ogromni talasi. Organizovali nam spavanje u nekoj staroj školi, sve na podu, na tankim dekama. Nazad u Červar nisam mogao, jer se očekivalo da bi trajekt svakoga časa mogao dobiti dozvolu za isplovljavanje.
A onda mi, sutradan naveče, poslije duge vožnje na talasima, kad sam nekako dotegario stvari do autobuske u Splitu, pobježe bus za Jablanicu. Pa i tu moradoh noćiti. Na klupi, u čekaonica, okružen, k’o kvočka pilićima, torbama i onim paketom. Sreća, bješe dosta studeno, neprilično za to doba godine. Sreća – za piletinu. Ali ne i za mene. Em sam se, na klupi čekaonice, smrz’o k’o niko moj, em oka nisam sklopio, sve u strahu da me neko ne pokrade. Jer, da prostiš, nek’ idu sve moje krpe do vraga, nego - šta bih bez pilećih bataka? Kako da se pojavim na oči onom djetetu?
Sutradan – ista meta, isto odstojanje! Bus opet nisam ufatio. To jest, bio je on tu, ali nije ni mrdnuo sa stanice.
‘Zbog ratnih dejstava u Hercegovini’, rekoše. Pa sam, budući u Splitu nikog svog, iznova morao ‘prespavati’ na onoj klupi. Srećom, opet bješe studeno. ‘Srećom’!
 
Sutradan, poslije dugog truckanja s mora, na brdu ponad Mostara uhvati me strašna kiša. Jer, u kasno predvečerje, moradoh izaći i sačekati drugi autobus. U vukojebini, na raskrsnici gdje se makadamski put dijeli na rukavac što ide za Prozor, i onaj koji vodi za Jablanicu. Moj bus, bezbeli, ode za Prozor. A ja, jadna, da se za zelen bor ufatim…
Muk. Vjetar. Stotinjak metara dalje, nekakav kontejner. I na njemu šahovnica. Kraj kontejnera – razvaljen autobus. Vas zarđ’o, bez točkova i vrata, prozori polupani… Nekoliko se vojnika  motaju oko kontejnera, povremeno pogledajući u mom pravcu.
 
Čekao sam tako, sat, sat i po. Čekao.  I mrak već pao, a busa niodakle. Vidim ja, odnio vrag šalu, pa se zaputim do onog kontejnera. Ta neće me valjda pojesti?! Na koncu, kao zadnji adut, u džepu imam onu iskaznicu.
Ipak, nije mi svejedno. Jer, ovdje su ljudi i u miru nepovjerljivi. A sad, u ratu, i u civilizovanijim krajevima, pogrešna bi riječ ili tek pogled neznanca mogli glave stajati.
 
No, ne mogu griješit duše, nisu me loše primili. Navikli, valjda, da im povremeno svrasćaju ovakvi. Nevoljnici. Čekači nedolazećih buseva.
Doduše, isprva su mi sumnjičavo pogledali u bradu, vrag da je ne nosi!
I doista, na brdu ponad Mostara, spasila me ona iskaznica. I sam njen crvenobijeli logo, sa šahovskim poljima, bio je dovoljan da se atmosfera raskravi. Pa me čak ponudiše i čašicom loze. Prave, domaće. One od koje uši otpadaju. Mora da je u sebi imala barem 50% alkohola!
A poslije, kad je već bilo očigledno da autobus za Jablanicu neće doći, vojaci mi ljubazno ponudiše da prespavam. U autobusu. Onom razvaljenom, kraj kontejnera. ‘Ovdje nema mjesta, znaš,” rekoše, i ljubazno me ispratiše preko vrata.
 
‘Ajde, i to sam nekako preživio. I urlanje vjetra, I škripu vrata, i planinsku studen, i raznorazne šumove od kojih se trzaš kao baba iz bolesti …
 
Sutradan, opet cjelodnevno čekanje na raskršću, opet kiša, miš pokisli, ali je ovoga puta bus, na koncu, ipak stigao. I odvezao me do avetinjski puste, tihe Jablanice. U međuvremenu, se onaj nesretni paket se spolja pretvorio u običnu kašu. Samo konopci još ostali čitavi. Kutija - samo što se ne raspadne! Unutra nisam zavirivao, sve u krhkoj nadi da se nije sve skašilo.
Kad stigoh u Jablanici, već je bilo kasno, pa o nastavku puta nije bilo ni govora. Srećom, sjetim se majčinih rođaka, čiju sam adresu još uvijek znao. Čuo sam da ni u ratu nikud nisu bježali – pa se zaputim tamo.
Ljudi, kad su me, oko pola noći, vidjeli onakvog, iskislog, s paketom i sa torbama, samo što nisu pali u bandak! S koje li me je strane ratni vjetar pred njihova vrata dopuhao?!
 
 
 
A godinu dana docnije, u Slavonskom Brodu, druge večeri nakon mog definitivnog izlaska iz Konjica odemo supruga i ja u kino. Ona je tada već više od godinu dana boravila kod majke, tamo gdje Sava razdvaja Hrvatsku od Bosne i Hercegovine.
U Hrvatskoj rat već završio, Srbi osvojili onaj drugi Brod, s onu stranu rijeke, pa su se sve ‘strane u sukobu’ smirile. Osim, naravno, jadnih izbjeglica. No, za njih ionako niko nije ni mario.
 
 Odgledali mi, tako, film, pa izašli napolje. A vani, na slavonskobrodskim ulicama: more svjetla, ulice pune šetača. Zaputimo se i mi do gradskog šetališta, da malo protegnemo noge.
Špacirali tako neko vrijeme, žena popila kolu, ja se dočepao kutjevačke “graševine”,  kad  najednom primijetim da je suprotna strana rijeke skroz mračna. Bez uličnog svjetla. Tek tu i tamo, kroz poneki prozor – žmirkaju svijeće.
“Zašto je tamo tako mračno,” upitam suprugu.
“Ono ti je granica. Tamo nemaju struje. Oni su još u ratu. »
Sledih se, smjesta, blizine druge strane. Sjetih svih snajpera, metaka povrh glave na konjičkim mostovima …
“Hajdemo odavde. Poželio sam se djece,” progunđamm, i povučem je za ruku.
Dalje od granice.
 
 
No, ni nakon toga mi nije ostala neka fobija od zamišljene crte. Možda je urođeno, možda što se liječim pisanjem, tek – nisam takav. Zato, valjda, nisam ni strepio kad sam, pred novu 1995. godinu, s kompletnom porodicom prelazio granice Slovenije, Austrije, Njemačke, u pokušaju da se dokopam(o) Zemlje Lala i Kanala.
 
Na stanici u Dizeldorfu čekaju nas sestra i zet, već nekoliko godina nastanjeni u Holandiji.
 
Izgrlili smo se, izljubili. Neko je ispustio suzicu, neko ostao zbunjen, ukočen k’o drvena Marija. Toliko sreće – najedamput?!
Već je polako padao mrak kad smo se zaputili za Holandiju.
Morali smo u Holandiju ući sporednim, seoskim putem, jer su na glavnim, i pored otvorenih granica, uvijek bile moguće kontrole.
Nije nam bilo baš sasvim jasno šta zapravo znače te ‘otvorene granice’, pa smo ipak pomalo strepili. Jer, kažu sestra i zet, i ‘naš’ mali prelaz je obilježen, samo što na njemu nikad nema kontrole.
Hajde-de!
Stiješnjeni u autu, spuštenih ramena – kao kad očekuješ težak udarac. Unezvjereni, piljimo vani, u okolni mrak. A ono dvoje se još i šale. ‘Hajde, šta ste se tu stisli k’o pilići? Nije vam ovo Bosna!”
‘Ne znate vi šta su prave granice’, mislim se ja. Nije vas guja ujedala…
Na jednom mjestu mi se učini da vidjeh plavu tablu sa žutim zvjezdicama, negdje u mraku kao da je zalepršala zastava … Elem, nakon izvjesnog vremena, zetonja se nasmijao i rekao : « Ne sekirajte se. Ušli smo u Holandiju ! »
Zar je moguće, k’o da mi na uho pjevnu Toma Zdravković. Ono malo znakovlja – saobraćajni znak i zastavica, zar je to jedini znak ulaska u jednu ozbiljnu državu ? Zemlju koja drži do sebe ?!
E, moji Europljani, intelektualci, baš vi poma nemate!
A gdje su vam carinici, gdje bezdobardan, gdje ono nabrzinu profrfljano dajvamopasoše ?!
Zar se tako čuva nacionalni identitet ?
 
Poslije sam ipak imao jedan prilično neugodan službeni ‘stop’, i to na tom istom prelazu.
 
Brali zet i ja jabuke u jednom holandskom selu blizu granice. I to, zet legalno, jer je imao pravo na rad, a ja drugačije budući još uvijek u proceduri za dobijanje dozvole boravka.
Spavali smo kod nekih prijatelja, a samo za vikend išli kući. Busom. On – pravoj kući, ja u izbjeglički centar, u našu sobicu.
Jednog se petka neki naš ‘kolega’, Holanđanin, ljubazno ponudi da nas poveze.
Što da ne, kontamo.
No, nije nam baš bilo prijatno kad nam je u autu, onako usput, sve u neobaveznom ćaskanju, saopštio da je neko vrijeme proveo i u zatvoru. “Zbog neke krađice,” nonšalantno je rekao, baš kao da se radi najnormalnijoj stvari na svijetu.
To inekako, ali kad nam je, malo potom, rekao da upravo prolazimo kroz Njemačku! Kakva crna Švabija?! Pa ja se, kao izbjeglica, i još tražilac azila, ne smijem ni pomoliti iz Holandije.
“Ništa se ti ne brini, ovuda je kraće,” nastavio je u istom tonu kad je vidio moju paničnu reakciju.
No, kad kola krenu nizbrdo …
Nije to ni izustio, a na istom onom prelazu gdje se nekoć samotno lepršla holandska zastava, zaustavi nas pogranična kontrola.
Prije nego smo stali, brzo se dogovorimo: zbog mene, o branju jabuka – ni riječi.
No, prvo što je blesan na policajčev upit gdještakako odgovorio, i to istim onim nonšalantnim, lakomik tonom, bilo je: “Ma ništa posebno. Brali jabuke.”
Pa kad ga nisam na licu mjesta ubio!
Naravno, smjesta mi očitalo bukvicu, oduzelo privremenu ličnu kartu, zaprijetilo: ako samo još jednom …
 
Ipak, sve se dobro završilo. Nakon par sedmica poštom mi vratiše identiteitbewijs*, uz  strogu opomenu da više zaista ne smijem preko granice.
Ma, ni u kupovinu !
 



Goran Sarić






broj pregleda 780

   





- Granice
- Titanik za ovisnike
- Tulipan
- Notizen aus dem Land der Tulpen und der Grachten
- Otok Ciovo
- Izgubljen u zavičaju

 

karikatura