 |
 |
||||||||
 |
 |
||||||||
 |
 |
||||||||
|
|||||||||
 |
 |
||||||||
|
||||||||
Miškin "Brrrr",studena voda s česme u dvorištu prijatno je draškala kožu. Već je pola godine kako se počeo svakog jutra tuširati hladnom vodom, pošto je negdje pročitao kako je to veoma zdravo. Ovdje,na selu, kod babe, naravno, još nije bilo tuša, ali će, valjda, i pljuskanje do pása biti dovoljno. Tišina. Samo zuj pčela iz djedovih košnica dolje, na obronku ispod kuće. Nedjelja, sjeti se Ćamil. Svi su još spavali. Tà, i oni, djeca, su ga sinoć baš pretjerali!Tek djedova treća poruka preko adžinice da im sutra nema ni oraha, ni takiša, a da se o odlasku na kupanje i ne govori,prekinula je ćora-baku i potjerala ih u krevet Zato ono dvoje još hrču, glasno se nasmija, misleći na male rođake, oko čijih su snenih glava još lebdjele takiše, oskoruše, žuti, hrskavi orasi... Okrenu se oko sebe,u prvi mah ni sam ne znajući zašto. Trenutak poslije, lice mu se ozari: kafa! Ipak su ustali. Poslije dobre partije trljanja,od čega koža postaje prijatno golicava, u par koraka pređe zemljanu četvrt dvorišta,otvori vrata ljetnje kuhinje i nazva dobro jutro. Međutim, niko ga ni ne pogleda. Babo, nana i adžinica sjedjeli su nepomični, pogleda prikovanog uz svjetlucavi pokazivač frekvencija, tablu ispunjenu imenima dalekih gradova:Monte Karlo,Berlin,London,Zagreb... "Merhaba,babo",ponovi, pomalo uvrijeđeno, djedovo čedo, pametni odlikaš s kojim je djed već pomalo načinjao i "velike teme". Starinskim pozdravom, koji su djedu obično nazivali samo njegovi ispisnici i ženskadija - znak poštovanja i poslušnosti - Ćamil je babi htio pokazati uvrijeđenost. "O,merhaba, sinko",kao iz drijemeža odgovori djed, svejednako zagledan u tablu radio-aparata. "Izvini,nisam čuo kad si ušao." Žene su i dalje šutjele, iznenađene Ćamilovim ranim ustajanjem. Tanak dim se lagano peo ka tavanici. "Ima li bijele kafe", vedro upita Ćamil. Djedova je isprika bila više nego dovoljna. "Šta pitaš gluposti? A kad je to nije bilo", obrecnu se nana. "Ne càvri, sveca ti ženskog, nego daj djetetu doručak. Nù, bogati,ono mi ovdje počelo galamit’ " brzo ispravi djed maloprijašnji "grijeh" prema unuku. "Uostalom, k’o da se ti nešto razumiješ u politiku." Nana ustade, gunđajući odgega do kredenca i izvadi veliku limenu šolju za bijelu kafu. "Ima l’ išta novo", pokuša dječak malo popraviti atmosferu. "Ništa. Svađaju se. Kenjci." I u toj kratkoj, odsječnim tonom izgovorenoj rečenici, djed bijaše rekao sve što je smatrao potrebnim. Uostalom, Ćamilu više i nije trebalo. Ionako je pitao tek da umiri djeda. Ljeto, raspust, beskrajna igranja s rođacima, adžinom djecom uz odsustvo strogog očevog pogleda i majčinih zanovijetanja- sve je to činilo zloslutne vijesti iz Sarajeva nekako malim, nedostojnim kvarenja raspusta. " A gdje je adže", upita dječak. "Još spava", tiho odgovori adžinica,mada je između ljetne kuhinje i adžine sobe bilo mnogo zidova. Mora da je noćas opet kasno došao kući, pomisli Ćamil. "Danju spava, a noću sastanči", jetko dometnu nana, čekajući kraj šporeta da se mlijeko umlači. "Opet ti! Ne lupetaj, kad rečem, i ne petljaj se u muške poslove!" Bilo je više nego jasno da od slušanja vijesti više nema ništa. Odjednom, neko pokuca na vrata. "Uljezi", reče djed, i malo se pridiže sa sećije. Svijetli pravougaonik ulaza prekri velika sjenka.Na vratima je, već svježe obrijan i obučen kao za kakvu svečanost, stajao komšija Božidar. "Dobro j 'tro,ljudi", nazva dubokim glasom. "O,dobro ti jutro, komšo", naglim pokretom ruke ka stolici pokuša djed prikriti zbunjenost. "Ti baš poranio...Taman si prispio na kahvu. K'o da si je namirisao." Ćamil se u tom trenutku sjeti da, otkad je ovo kod djeda na raspustu, još nije vidio komšiju na jutarnjoj kafi. Ponekad bi ih samo pozdravio, onako, u prolazu, pokatkad zastao i progovorio koju s djedom ili nanom - i to je bilo sve. Inače, Ćamilu se djedova kuća - ranijih ljeta vječito ispunjena galamom i veselom užurbanošću - ove godine činila nekako utišanom. Mora da su "kenjci" iz djedovih sočnih psovki i ovdje umiješali prste… S pomiješanim osjećanjima stida i zbunjenosti, Ćamil se sjeti jednog skorašnjeg razgovora izmedju nane i djeda. Slučajno prolazeći pored kuhinje, zastao je kraj odškrinutih vrata, privučen povišenim naninim glasom. "Eno ga kod Radovana,jeb’o ga on", siktala je nana, i to je bio prvi put da je čuje kako galami. Ko je bio, i kod kog Radovana,o tome Ćamil pojma nije imao, ali ga je prenerazio ton kojim je starica odgovorila djedu. Jer,njih su dvoje – nije moglo biti greške - bili sami u sobi. Nastavak razgovora je ostao tajna, pošto su ga nanini užurbani koraci natjerali na paničan bijeg do iza štale. "Neka, hvala," odgovori Božidar, kamiondžija, koji je ranije sa svojih putovanja djedu i nani često znao donositi poklone: košulju duhana iz Hercegovine, lijepu, ornamentima ukrašenu tabakeru, svilenu maramu ili veliku bombonjeru, koju bi onda nana ljubomorno čuvala u svojoj sehari, iznoseći u posebnim prilikama djeci samo po jedan slatki kolutić. "Došao sam da vidim Šaćira." "Još spava. Ma ,sjedi čovječe, i onako se dugo nismo vidjeli.Jesi li barem za čašicu šljive?" "Tvoja se,djede,ne odbija." "Deder,stara,donesider nam po jednu.A što ti je treb'o Šaćir?" "To su neka naša posla,djede, ne sekiraj se ti oko toga." Začas se pred njima nađe starinska,staklena ploska s rakijom. « Aaa, 'ljeba ti, jes'dobra",reče Božidar, stresajući se." Žuti se k'o dukat." "To je od bureta. Dudovog",sujetno će djed, sipajući rakiju u čašice. "Ma,znam, znam. A povukla je i malo mirisa. 'Ajd, uzdravlje", iskapi je šofer u tren oka, svejednako pogledom šarajući naokolo. Ćamil je sjedio u uglu, mirno srčući svoju kafu s gusto udrobljenim komadima kruha. "A ti, mali, već ust'o?" "Jà", lakonski će Ćamil. "Đe ti je adže", ne odustade komšija,ispijajući na eks već drugu rakiju. Dječaku se učini da mu se zjenice malko raširiše. Ma,ne može biti, zaključi Ćamil, namjerno prečuvši postavljeno mu pitanje. Nakon treće,komšija je postao sasvim tih. Na djedove primjedbe o lošoj ljetini, vremenu, sijenu i kravama, odgovarao je kratko, odsječno. Nakon nekog vremena, nevičan dugu razgovoru, djed sasvim odustade. Bremenit oblak šutnje spusti šapu na četvorinu ljetne kuhinje. "Da je bar malo muzike", pogleda dječak ka starinskom tesla prijemniku, koga djed bijaše ugasio čim se Božidareva sjenka zamaglila na ulaznim vratima. Napokon, poslije dugih minuta ćutanja, i još par rakija, začu se škripanje baglama. U sobu, još uvijek zagledan u pod, kroči adže, desnom rukom, skidajući krmelje s očiju. "Merha...", izusti, pa u po pozdrava zastade, ugledavši Božidara."O,dobro j'tro komšija", zbunjeno se ispravi. "A davno ti je, boga mi, bilo dobro, moj Šaćiraga!" UmagnovenjuVidjehBožoLaganoLaganoKaoUSloumoušnuUstajeSaStoliceNešto BljesnuIzDžepaDjedovUžasnutPogledPucaStakloUNjegovimOčimaNjegovaBijela MaljavaRukaZaveslaZrakomNanaNasredSobeUkopanaUPodTacnaSDžezvomI NeopranimFildžanimaKaoBezZvukaZavršavaNaTluSobaSeTumbaTumbaTumbaJa MiranKrajPećiNedužanK’oKnezMiškinMojNajdražiLikOnoIDaljeOpasnoSvjetlucaU KomšijinojRuciNeNeNePreklinjeAdžinicaIOnaNesposobnaDaSePokreneIzSuprotnog Ugla. Tri pucnja, i ogromna, bordo fleka na zidu ispred kojega je,u zadnji se čas malo odmaknuvši od vrata,maloprije stajao adže. Bezglasno, komično koprcanje po podu. Bí ga stid tog utiska, poređenja s obezglavljenom kokoši. I, mogao bi se zakleti, na tren je vidio mrvu prezira u adžinim sanjivim, umirućim očima.
|
|
|||||||
