Poezija | Priče | Prevodi | Iz Zemlje Lala i Kanala | Ratni dnevnik
  Texten in het Nederlands / Tekstovi na holandskom
 
K v r ž i c a






O ovome bih morala nešto napisati, pomislila je, gledajući bolničku čistačicu kako vadi praznu crnu plastičnu vrećicu iz kante za otpatke i stavlja novu. Pogledala je na zidni sat. Prazne ih skoro svaka 3 sata.

   Lijepo vrijeme. Imala je sreću da dobije krevet do prozora. Pacijent do vrata morao se dobro pridignuti iz kreveta da bi na časak gvirnuo napolje. A kad se ona malo pridigne, prozor na sedmom spratu gleda na sivu četvorinu parkirališta. U ovo doba dana, kasno popodne, između jutarnje i večernje posjete, malo ljudi i auta. Tek pokatkad između praznih pravougaonika predviđenim za parkiranje žurno propaše neki čovjek, ili pak žena. Obično s kesom u ruci, brzo bi otključali vrata, sjeli za volan i odjurili. Kao da bježe.


Prvi šok ju je napokon prošao. A bila je zatečena, i to pravo. Ta, muž ju je doveo ovamo tek da joj očiste i dezinficiraju ranu od “čira” na preponi koji joj, evo, nije dao mira već dvije-tri sedmice a koji se, nakon neprospavane noći, jutros napokon sam otvorio, i to prilikom tuširanja. Iz njega je izašla masa guste, žućkaste tečnosti, pomiješane sa sukrvicom. Bol se istog trenutka smanjila, da bi za pola sata sasvim iščezla. Zato je s olakšanjem i pomislila da će posjeta hirurgu, ugovorena još prije otvaranja kvržice, biti obična, rutinska stvar.

 No, kad je nakon kraćeg čekanja u lijepo uređenoj čekaonici na hirurškom odjelu Rijnstate ziekenhuis u Arnhemu, gradiću na jugoistoku Holandije, hirurg-specijalista skinuo flaster koji je stavila na ranu odmah nakon tuširanja, odmah mu je, po izrazu  lica, vidjela da nešto “ne štima”. Prvo je dugo zagledao tu malu, još do maločas crvenu i nabreklu izraslinu na desnoj joj preponi. Onda je, s naočarima na nosu, po njoj dugo čeprkao, širio je, otvarao, istiskao preostalu tečnost. Stisnula je zube i malo se pridigla na ambulantnom krevetu. Ne, nije mogla da vidi šta se dolje dešava. Daljnje pridizanje ju je još više zaboljelo. Nemoćna,  svom se težinom zavali natrag u krevet. Valjda će biti u redu, pomislila je.

Nakon izvjesnog vremena, doktor se uspravi i reče: “Sačekajte. Sad ću ja,” i brzo  iziđe iz ordinacije. Pričao je brzo i gutao glasove, tako da ga je jedva razumjela.

Pogledala je muža, koji je još uvijek sjedio za stolom. Nasmješio joj se. Vidjela je da se trudi da ne gleda u ranicu na preponi. Osjetljiv na krv, isti otac. Čovjek nespretno ustade sa stolice, kao da ne zna šta mu je činiti, priđe i uze je za ruku. I dalje su šutjeli. Njihovoj vezi nikad nije trebalo mnogo riječi. Sve je od početka išlo nekako glatko, kao da se podrazumijeva. Naravno, bilo je i lošijih momenata, prepirki i sitnih svađa. Ali, u kojem ih braku nema, upitala se, snažno mu stežući šaku. Bilo joj je potrebno fizički ga osjetiti uza se. Pogotovo sad, sad kad je preko drugih naslutila da se s njenim tijelom nešto čudno dešava.

   U to se otvoriše vrata i u sobu se vrati hirurg u pratnji sijedog čovjeka s naočalama, takođe u liječničkoj odori. Ovaj ju je uljudno pozdravio, pa su onda obojica stala proučavati zadebljanje na njenoj preponi.

   “Koliko dugo ovo imate?”

   “Dvije, možda tri sedmice.”

   Hirurg je pipkao dio tijela iznad i ispod krvžice. Pod njegovim je prstima osjetila da je i taj dio malo nabrekao, i kao otvrdnuo. Pažljivo joj je prepipavao lijevu preponu, upoređujući je s onom na kojom se nalazilo zadebljanje.

   “A da vas možda nije mačka ogrebla?”

   “Nije”, iznenađeno je odgovorila.

   “Nikada?”

   “Baš nikada.”

   Okrenuo se ka kolegi, koji se kao kobac nadvio nad oboje i jednako pažljivo proučavao zadebljanje. Učini joj se da se zabrinuto zgledaju. Potom hirurg nešto promrmlja što ona, i pored solidnog vladanja holandskim, ni uz krajnji napor nije uspjela razumjeti. Drugi, onaj sijedi s naočalama, jasnim i razgovjetnim glasom reče: “Da. U to ne može biti nikakve sumnje.” Njen dragi je još uvijek stajao tu, milujući joj znojave prste.

   Doktori su se pozdravili i ovaj drugi je izašao iz prostorije. Sad ih je opet bilo samo troje. Ovaj što sve nešto mrsi sebi u njedra,ona i muž.
   “Možete se obući. Sad će doći sestra da vam uzme krv i uzorak s krvžice, pa možete u sobu. Sutra ćemo nastaviti pretrage.”

   Ona i muž izmijenjaše poglede. Oboje su bili zbunjeni.

   “Šta, zar ostajem ovdje?!”

   To pitanje joj je nekako instinktivno “pobjeglo” sa usana. Doktor - niski, proćelavi muškarac u ranim četrdesetim sa smrknutim licem i prodornim plavim očima - se prenu, podiže glavu kao da je prvi put vidi, i reče:

   “Da. Oprostite. Znate, mislimo da se ovdje radi ili o nekoj sasvim rijetkoj infekciji, ili … ili …”

   Nemoćno je raširio ruke. I nije dovršio rečenicu.

   Tako se u tili čas, nakon još malo sestrinog “čeprkanja” po kvržici, našla ovdje, na sedmom spratu bolnice, na odjelu za hitne slučajeve.

 Čim je došla gore, izmjerili su joj pritisak, oslušnuli rad srca, uzeli krv i priključili je na infuziju (“tako antibiotici direktno dospjevaju u krv i brže djeluju protiv bakterija”). Strpali je u krevet. Dragog je odmah poslala kući, po stvari. Ovdje ionako više nije bio od koristi.

   Nakon toga dođe tamnoputa medicinarka da je pita ima li nekih ograničenja što se tiče jela. Tutnula joj u ruku meni sa spiskom od dvije vrste supe, tri deserta i pet glavnih jela. “Zaokružite šta želite za sutrašnji ručak”, rekla je, uz obavezni smiješak na usnama.

   Hotel A-kategorije. Tek je tada shvatila zašto je zdravsteno osiguranje ovdje toliko skupo. Do bolnice je teško doći, kućni ljekar je najčešće pravi “kerber” na kapiji koja vodi do specijalista, ali kad te zla kob ili loše zdravlje jednom dovedu ovamo…

   Uzvrpoljila se. Mora do wc-a, tu, odmah iza ugla. Ustade, i onako bosonoga, desnom gurajući gvozdenu šipku sa infuzijom, krenu do toaleta. Dobrano se namučila na ulasku – šipka je bila tek nešto kraća od visine štoka. Poslije je s tom stvarčicom trebalo sjesti na šolju. Ni pišanje više nije …

 Što li ga još nema, nervozno pomisli, i od ljutine na samu sebe se ugrize za donju usnu. Bolnica nije baš blizu. Trebalo je sići, platiti parking, pa tek onda otići do kuće, po stvari: pidžama, papuče, penjoar, četkica i kaladont, iPod i nešto novina “za prvu ruku”. Osim toga, i on je bio zatečen. Trebaće mu vremena da se pribere, sve to strpa u torbu i vrati se ovamo. Glupačo, misliš samo na sebe! Opet se, ovaj put namjerno, ugrize za usnu. E baš neka se je kaznila! Nisu ni oni što se bičuju mahniti

   U sobi su bila svega tri ležaja. Lijevo, gledano od vrata, samo njen krevet. Onaj na desnoj strani bio je prazan, a na drugom se upravo budila sjeda žena kratke, sijede kose iz čijih je grudi dolazilo čudno pištanje, nalik udaljenoj sireni “ćire” iz ranih šezdesetih.

   Žena se napokon odvoji od sna, s mukom uspravi u krevetu i, vidjevši da je susjeda preko puta pomno promatra, kratko predstavi:

   “Dobar dan. Ja sam Marijke.”

   Zdenka sporo izgovori svoje ime. Nije joj se dalo čavrljati. Ionako je ovdje pala “iz aviona”! Zato se, nakon katke razmjene učtivih izraza, nije dalje raspitivala za Marijkino zdravlje.

   Dovoljan je bio onaj pisak iz pluća. Više joj ništa nije trebalo.

  Te noći se često budila. Ne, začudo, nije bila odveć nemirna. Smirila se, imala osjećaj da bi možda i mogla usnuti. Čak je i plastičnu cjevčicu sa infuzijom koja ju je vezala za onu prokletu šipku napokon namjestila da joj ne smeta. Ali, taman kad bi se malo opustila, iz drijemeža bi je trgnuo kašalj prekoputa. Teški, duboki hropac, “iz peta". Činilo joj se da se ženina pluća raspadaju.  Zagušena, cimerka bi nakon nekoliko uzastopnih napada ustajala i odlazila u toalet. Valjda joj je bilo neugodno. Kad je prvi put ustala, i uz pomoć štapa odšepesala ka hodniku, Zdenka je vidjela da je Marijke neobično niska i slabašna.

   Vraćala se poslije nekoliko minuta, polako, na prstima. Kao da se trudila da je ne probudi.

   Neće ova dugo, pomisli, nestrpljivo se okrenu na drugu stranu i malo pridiže. Tamna četvorina prozora. Mutno svjetlo neonki na praznom parkiralištu. Još jedan prođe dan, sjeti se naslovne pjesme davne domaće tv-serije. Uzburkan k'o more…

 Nije imala pojma koje je doba noći kad su u sobu doveli novu pacijenticu. Probudili su je kotrljanje točkova po linoleum i brzi, uzbuđeni govor na nepoznatom jeziku. Za krevetom je ušlo nekoliko ljudi. Žamor na holandskom (bolničarke) i tom drugom, bogtepita kojem, jeziku. Kao da se svađaju.

   Oprezno se okrenula na drugi bok i zaškiljila. Nije željela da primijete da je budna. Nisu se svađali. Oniski muškarac s brkovima stajao je kraj kreveta i nešto živo objašnjavao ženi koja je, pokrivena dekom, sjedila u postelji. Žena ga šutke gleda, s blagim osmijehom na licu, svako malo stavljajući ruku na usta. A kad joj se smijeh napokon oteo i poput ranjene ptičice pobjegao sa usana,  najednom je počela da kašlje, stenje i hripa, još jače od Marijke.

   Baš veselo! Bože, gdje li sam ovo dospjela, pomisli Zdenka, i opet se okrenu prema prozoru.

   Najednom se sjeti pokojnog Toma. Koliko ima da je umro? Dvije, tri godine? I on je sigurno ležao u nekoj od ovih soba, isto se ovako budeći iz košmarnih snova. Nije mu bilo ni šezdeset. Šofer, čitav život na točkovima, otišao je u prijevremenu penziju da bi napokon bio sa ženom. Nije im se posrećilo. Rak na plućima. Možda od azbesta, i krovnih ploča koje je često prevozio, rekoše doktori. Zadnje mjesece je proveo kući, odbijajući da nastavi sa hemoterapijom. "Ionako je sve gotovo", rekao joj je kad ga je s mužem posjetila na istom ovom spratu. Bez truni patetike.

   Čvrsti, dragi, rječima nevješti Tom! "Rukati" socijalista. Priskočio im je u pomoć čim su došli u ulicu. Uveo struju i vodu u stražnjem dvorištu, napravio lijepu kapiju, popločao dio vrta - sve to bez "pare i dinara".

   Pa ti sad reci da su Holanđani škrti!, očnjakom dotaknu ranjenu donju usnu. Sranje!

   "Ovdje, na sedmom, leže teški slučajevi. Sestre u šali vele da si tako bliže nebu. A ti znaš da ja u ‘nebo’ ne vjerujem", rekao joj je tada, kad je već bila na vratima. Muž je bio već ranije izišao iz sobe. Kao, u wc, a znala je da je otišao da se isplače. Uglovi usana joj se malo svinuše uvis. Dragi, smotani moj! Ma, ne bih ga dala…

S tom je mišlju opet utonula u san.

        Ujutro priča s ovom novom, ispostavilo se - iz Kurdistana (škrti holandski, ista marama, isti noćašnji kašalj). Udata sa šesnaest. Desetoro djece. Osmoro žive ovdje. Dvoje u Parizu. Najstarijem je 44. Nedavno mu je, da ' prostite, gospoja, ustanovljena teška artoza.)

  Marijke, su, izgleda, još "ranom zorom" otpeljali na operaciju.

    Već umorna, stavlja slušalice na uši, dohvati daljinski i pali mali tv, čiji je ekran vješto ugradjen iznad kreveta.


Repriza sinoćnih vijesti. Nesreća u Švici. Pedesetak djece poginulo na povratku sa skijanja. Autobus se, iz do sada neutvrđenih razloga,  zabio u bočni stub tunela. (I) šofer i suvozač na licu mjesta mrtvi. Okrutna nebeska pravda.

Prebaci na drugi kanal. Poznata faca voditelju popularnog talkshowa objašnjava zašto se odlučila provesti nekoliko sati pod zemljom, u imitaciji pravog groba. U  mrtvačkom sanduku, sa malom kamerom za snimanje mraka kao jedinim "pomagalom".

  "Bilo je to jedinstveno iskustvo", veli voditelju celebrity, "toga se još niko nije sjetio. Na fejsbuki i tviteru sam primio na hiljade pozitivnih reakcija."

   Na to se obojica dugo klibere, kao da se radi o najmasnijoj šali.

   Teška, polako ustaje i s metalnom “pratilicom” odlazi do klozeta. Umiva se, gladi kosu i dugo stoji pred ogledalom. Razmišlja o djeci. Brine je Zrinko. Vedar, nasmijan, uvijek “u raji”, ali mu škola ne ide. Promijenio ih je “k’o ciganin konje”, da bi na kraju odustao. Sad za sitnu paru radi u kinu. Tješi je što nije neradnik, i što će ga sestra, mlada i ambiciozna – što se tiče nauke, kao da se “ni u putu nisu sreli”! – zacijelo uvijek “pogurati”. Šta god ovdje da se desi.

   Danas će joj, skupa sa mužem, doći u posjetu. Neka, ima još vremena. Sad su još svi na poslu.

 Nogu za nogom, vrati se u sobu, i stane kraj prozora. April. Proljeće. Behar - mirisna prhut na kosi udaljenih stabala. I ficeri, biciklisti što lagano, uz vjetar, sporo prolaze nasipom.


 The show must go on.








broj pregleda 851

   

 

- Kvržica


- Odluka
- Recenzija Crne marice

- Fudbal za Bogu plakat'       

- Putnik na svoju odgovornost

- Pokemon je GO!
-
Intervju sa J. Marijnissenom

- Intervju: Geert Mak 

- Intervju: Bert Bakker

 

 Goran Tito Partija!