 |
 |
||||||||
 |
 |
||||||||
 |
 |
||||||||
|
|||||||||
 |
 |
||||||||
|
|||||||
Plaši me samoća, blijés lunina srpa u prljavoj lokvi, pijanac što dršće i sopće kraj blatnjavog puta. Plaši me mogućnost da zalupiš vrata, i da odeš nekud, a ja sâm, na podu, osvanem, uz prljavi stolnjak, ostatke od jela, more opušaka. I te silne ceste, bulevari, pustî mamac Sutra, što vabe ti samačke korake: koje će ti p… materine?! Pa i krpe mraka što obnoć, dobro oznojenog, nezvane u krevet ti plàze – kako ćeš sad sâm, bez nje, ti, kukavče sinji? Ali, s druge strane, i to je hrabrost, odlučit’ se, otić’, nakon tol’ko ljeta (možda ipak s nadom u skori povratak). Možda, prosto, prerano se sreli. Posijani cvjetak prvo da se primi, uzraste, ojača, pa prpošno cvjeta, jak tek kad zimu mine, il’ sušu preživi! U toj krhkoj nadi nek’ i pjesma stane, da ne bi do neba vrisnula. Nek’, ako je vrijedno, u nekoj tačci putevi, k’o prsti vam, vatreno se sljube. Il’ zvijezda nek’ padne, ako je prehladna.
|
|
||||||
